Život mi se preokrenuo kad su mi, s 33 godine, dijagnosticirali celijakiju. Do tada, sve je bilo tako jednostavno – mogla sam jesti sve, uživati u obrocima s prijateljima, bezbrižno birati kozmetiku, čokoladicu ili na brzinu nešto pojesti. Hrana je bila moja radost, a ne kao sada, izvor tjeskobe. Onda, odjednom, kao da su mi sve te male slobode oduzete. Postala sam zarobljena u vlastitom tijelu koje više nije moglo podnijeti nešto što je donedavno bilo normalno. Najviše me pogodila činjenica da je svaki obrok postao potencijalna prijetnja. Bila sam više gladna nego sita, stalno na oprezu, bojeći se svakog zalogaja i popratnih vrlo neugodnih i bolnih simptoma, pada u kilaži, opadanja kose, bolova u mišićima, a nerijetko i nerazumijevanja zdravstvenog osoblja. Osjećala sam se kao da ludim, čak sam pomišljala i da umišljam simptome, jer ih je bilo mnogo i izgledali su sasvim nepovezani, a od ovlaš stručnog kadra nepriznati. Glava kao da mi je plutala iznad ramena, koncentracija je bila vrlo fragilna, a pažnja kratkotrajna.

Restorani, nekad mjesta opuštanja i uživanja, postali su zone izbjegavanja. Radije nisam jela uopće nego da riskiram – jer rizik više nije samo neugodnost, već dani patnje. A na istoj listi nalazi se i socijalna izolacija koja dolazi s tom bolesti u kompletu. Restorani, obiteljski ručkovi, druženja… sve sam to vrlo uspješno izbjegavala, a i dan danas izbjegavam. Dok drugi bezbrižno jedu, meni se želudac okreće pri pogledu na obični kruh. Ipak, najgore je kada me gledaju sa sažaljenjem. Kao da sam postala neka vrsta čudaka kojemu svi gledaju u tanjur, pitajući se kako uopće preživljavam. Pokušaji drugih da mi se prilagode, iako dobronamjerni, često me izbacuju iz ravnoteže. Kad netko napravi poseban obrok za mene, osjećam se kao da su sve oči uprte u mene. Zbog prijašnjih komentara poput: “Pa pojedi samo juhu, rezance ne moraš”, osjećam se kao da stalno privlačim neželjenu pažnju zbog bolesti koja je postala osnovna okosnica i kamen spoticanja mog života.

Ipak, u svemu navedenom, najviše me boli tuđa netolerancija. Većina ljudi jednostavno ne razumije koliko je celijakija ozbiljna, koliko je tu odricanja i koliko moj život sada drugačije izgleda. Na pitanja poput: “Što ti uopće jedeš?” često ostanem bez riječi. Ljudi misle da živim samo na salati i voću, kao da moj život nema više nikakve radosti kad je hrana u pitanju. S druge strane, istina je da svaki dan tražim ravnotežu između toga da se brinem za svoje zdravlje i da pokušam živjeti što je normalnije moguće, svakodnevno učiti i od onog što mi je dato učiniti najbolje za sebe.

Iskreno me ljuti ta ljudska neukost, ta obzirnost koja se ponekad čini više kao krinka nego prava briga. I zbog svega toga, vrlo se često pitam, zašto se ja moram i mogu prilagoditi svijetu, a svijet ne može malo bolje razumjeti mene? U svemu tome, obećavajuća je činjenica da imamo jedni druge, što znači da, unatoč čestom upravo takvom osjećaju, ipak nismo sami.

Tihana